IZVIRNO SPOROČILO: daddy
Seveda je zastopla, kak sploh dvomiš ..... krivi so Milan Kučan, udbomafija, Drago Kos, Dejan Karba, protikorupcijska komisija, zdaj še Gregor Virant ter seveda Zombiji, da trenirk niti ne omenjamo ......
Notranji sovrazniki s katerimi je potrebno dokoncno obracunati....
Zanimiva je paralela z opisom srbske politicne scene v zacetku 19 stoletja... ne vem ce so zadeve nakljucne ali ciklicne... v glavnem zamujamo priblizno 200 let ali smo znova v tem krogu. Bo ze kaksen zgodovinar vedel...
Latinka Perovic: Početak modernizacije i razvoja po uzoru na evropske države: Knez Mihailo Obrenović
Preuzimajući od lista Odjek, tadašnjeg organa Narodne radikalne stranke, naziv veliki narodni odisaj
za krvavi obračun sa Naprednom strankom, koji je klasičan primer tretmana političkog protivnika kao unutrašnjeg neprijatelja, istoriografija je ovom događaju dala neku lakoću, čak izvesnu veselost, za šta su moguća dva objašnjenja: nerazumevanje ili prikrivanje suštine događaja.
Drugi razlog moga zanimanja za ovaj prvi veliki
obračun sa političkim protivnikom kao neprijateljem proizlazio je iz njegovih karakteristika. S
a stanovišta političkih teorija, te su karakteristike univerzalne. U isto vreme, one su odredile model političke kulture u Srbiji: koncentracija na istorijski cilj; stranka hegemon sa misijom da se taj cilj ostvari; odsustvo programske konkurencije kao prepreka ostvarenju jedinstva sredstava i cilja; vođa kao integrišući činilac stranke. U biti, taj model političke kulture je antiliberalan, odnosno autoritaran. Teško da srpska istoriografija može zauvek izbeći sledeća pitanja: otkud prema jednoj političkoj stranci odnos kao prema stranom zavojevaču, koji dopušta sva sredstva u borbi sa njom, uključujući i ubijanje njenih pripadnika;
otkud mandat drugoj političkoj stranci da čitavu jednu stranku označi kao unutarnjeg neprijatelja; na čemu ona zasniva pravo na arbitražu; u kojoj meri to pravo proističe iz njenog samorazumevanja kao nosioca istorijske misije, odnosno njene uloge kao političkog hegemona do ispunjenja te misije? Neposredno posle stvaranja prvih političkih stranaka u Srbiji 1881-1882. godine: Narodne radikalne stranke, Srpske napredne stranke i Narodne liberalne stranke, i strani i domaći posmatrači političkog života u Srbiji nalazili su da su prvi učinci njihovog delovanja bili poražavajući.
Ruski istoričar i filolog P. A. Kulakovski, profesor na Velikoj školi u Beogradu od 1872-1882. godine, pisao je I. S. Aksakovu, jednom od vodećih ruskih slovenofila, da "unutrašnja borba" stranaka "predstavlja smetnju za razvitak Srbije" i "da ovde partije mrze jedna drugu više nego zajedničkog neprijatelja".
A srpski istoričar Nikola Krstić, profesor na Velikoj školi, zapisao je (1895) u svom Dnevniku: "Postoje političke partije koje su spremne da se pokolju"... "
Mnogi politički instituti kod nas se razumeju pogrešno... Zato se ovde događa ono čega nema u drugim zemljama".
Za objašnjenje ove pojave trebalo je napisati više knjiga o narodnjačkoj ideologiji, odnosno o srpskom socijalizmu u drugoj polovini XIX veka. I objaviti više korpusa istorijskih izvora o radikalizmu i Narodnoj radikalnoj stranci. Zbog toga ću ovde ukazati samo na jedan zaključak koji izvodim iz svojih tridesetogodišnjih istraživanja.
U borbama prvih političkih stranaka u Srbiji ogleda se istorijsko nasleđe, to jest: nasilje pod Turcima, ali i u borbama za oslobođenje i uspostavljanje vlasti ustaničkih starešina. Ta vrsta nasilja ne mora postati konstanta; ona podleže promenama.
U isto vreme, u borbama prvih političkih stranaka u Srbiji formira se jedan obrazac političke kulture koji je manje podložan promeni.
Mržnje i međusobno istrebljivanje stranaka ne pripadaju samo iracionalnom. Od njihove takve interpretacije, pa do zaključka da političke stranke ne treba ni da postoje ne treba prelaziti dug put. Ovi sukobi proističu iz glavne istorijske kontroverze, koja nastaje naročito posle sticanja državne nezavisnosti, i koja je uporediva sa podelom na slovenofile i zapadnjake u Rusiji.
Narodna radikalna stranka nikla je iz socijalističkog pokreta Svetozara Markovića koji se identifikovao sa narodom čijih je devet desetina činilo seljaštvo, koji je eshatološki stremio narodnoj državi, koja je podrazumevala socijalnu jednakost i jedinstvo srpskog naroda - slovenskoj civilizaciji i novom čoveku. Radikalizam je, kako su savremenici govorili, bio vera, odnosno ideologija, po definiciji antikapitalistička i antiliberalna (Pera Todorović, Krvava godina, priredila Latinka Perović, SKZ, Srpski memoari, Knjiga četvrta, Beograd 1991; Slobodan Jovanović, Vlada Milana Obrenovića, Beograd 1934). Borba za državu bila je borba za teritorije na kojima živi srpski narod. Takav cilj je zahtevao koncentraciju misli, energije i sredstava, odnosno isključivao je socijalno raslojavanje, unutrašnje političke razlike, kompromise i koalicije. Za sve to bio je neophodan spoljnopolitički oslonac i on je, dakako, nalažen u slovenskoj i pravoslavnoj Rusiji.
Naprednu stranku organizovali su najobrazovaniji ljudi u Srbiji toga vremena, koji su se formirali u vreme kneza Mihaila. Stranka nije imala eshaltološki karakter: okupljala je pismenije ljude u varošima, činovnike i bolje domaćine u selima. Ograničeni na održanje realne države posle sticanja nezavisnosti, naprednjaci su težište stavili na njenu modernizaciju i razvoj po uzoru na evropske države. Prva vlada Napredne stranke (1880-1883), sprovela je najsveobuhvatnije reforme: političke, ekonomske, pravne, prosvetne, zdravstvene, vojne. Ove su reforme imale biti krunisane novim ustavom, koji bi uveo parlamentarni sistem vladavine (Stojan Novaković, Dvadeset godina ustavne politike u Srbiji 1883-1903, Beograd 1912).
_____________________________
Hlapci! Za hlapce rojeni, za hlapce vzgojeni, ustvarjeni za hlapčevanje. Gospodar se menja, bič pa ostane, in bo ostal za vekomaj; zato, ker je hrbet skrivljen, biča vajen in željan!
(Ivan Cankar)