smrka
|
Tole sem prejela na mail, in se mi zdi vredno da delim z vami, da si preberete, mogoce se malo potolazite, da vasa bolecina nebi bila tako neznosna kot je.
Pismo s neba
Ovo se dogodilo u jednoj dalekoj zemlji,
ali ćemo mi ovdje mamu zvati Sanja,
a njenog dječačića Stipe.
Skočila je na noge čim je ugledala kirurga koji je izlazio iz operacijske dvorane.
Upita: "Kako je moj dječak? Hoće li biti dobro? Kada ga mogu vidjeti?”
Kirurg reče: „Žao mi je. Učinili smo sve što smo mogli, ali Vaš sinčić nije izdržao".
Puna boli, Sanja reče, za sebe: „Zašto djeca obolijevaju od raka? Zar Bogu nije stalo?
Gdje si bio, Bože, kad te je moj sin trebao?"
Kirurg upita: „Biste li željeli ostati koji trenutak sami sa svojim sinom?
Bolničarka može izići van na koju minutu prije nego ga odvezu na sveučilište".
Sanja ipak zamoli bolničarku da ostane s njom dok se bude opraštala sa svojim sinom. Nježno zatim prođe prstima kroz njegovu bujnu i kovrdžavu kosu.
„Biste li željeli pramen njegove kose", upita bolničarka. Sanja kimne glavom. Bolničarka odreže pramen dječakove kose, stavi ga u prozirnu vrećicu i pruži je Sanji.
Majka reče: „Bila je to Stipina ideja da doniramo njegovo tijelo sveučilišnoj klinici. Rekao je, možda će nekome biti od koristi.
Prvo sam bila protiv toga, ali mi je Stipe rekao: „Meni neće trebati nakon što umrem. Možda će pomoći nekom drugom dječaku da ostane koji dan više sa svojom mamom."
Sanja nastavi: „Moj je Stipe imao zlatno srce. Mislio je na druge. Nastojao je pomoći drugima kad je god mogao."
Sanja je izišla iz Dječje bolnice, posljednji put, nakon što je u njoj provela najveći dio vremena tijekom dugih šest mjeseci.
Stavila je torbu sa Stipinim stvarima na sjedalo u autu, do sebe. Vožnja do kuće je bila teška. Još teže je bilo ući u praznu kuću.
Unijela je Stipine stvari i vrećicu s pramenom njegove kose u dječju sobu.
Počela je raspoređivati autiće i ostale njegove stvari, točno onako kako su uvijek bile u Stipinoj sobi.
Legla je preko njegova krevetića, zagrlila njegov jastučić,
i tako je, plačući,zaspala.
Bilo je oko ponoći kada se probudila. Pored nje, na krevetu, bilo je pismo, u omotnici.
Čitala je pismo:
„Draga mama!
Znam da ću ti nedostajati. Ali, nemoj pomisliti da ću te zaboraviti ili prestati voljeti budući da me više nećeš svaki čas onako čuti kako ti vičem:
V o l i m t e.
Uvijek ću te voljeti, mama, svaki dan sve više. A jednoga dana ćemo se vidjeti.
Do tada, ako želiš posvojiti nekog malog dječaka, da ne budeš sama, ja ću se s time složiti. On može imati moju sobu i sve moje igračke. Ali, ako se ti odlučiš za djevojčicu, njoj se vjerojatno neće sviđati stvari koje dečki vole.
Znaš, njoj ćeš morati kupiti lutke i sve ostalo što vole curice.
Ne budi tužna dok misliš na mene. Ovdje, gdje sam sada - da samo znaš kako je lijepo! Djed i baka su me dočekali i proveli me naokolo, ali će mi trebati još puno vremena dok sve vidim.
Anđeli su mi super. Volim ih gledati kako lete.
I, znaš što još? Isus nije sličan nijednoj od onih svojih slika. Ipak, čim sam ga ugledao, znao sam: to je on. Isus me je osobno poveo da vidim Boga. I, znaš što još, mama? Sjeo sam Bogu na krilo i razgovarao s njim, baš kao da sam ja netko veoma važan.
Tada sam mu rekao da bih ti volio napisati jedno pismo, da se pozdravim s tobom, i svašta još. Znaš, znao sam ja da to nije dozvoljeno.
Ali, znaš što, mama? Bog mi je sâm dao papir i svoju vlastitu olovku da ti napišem pismo.
Mislim da je Gabrijel ime anđelu koji će odnijeti pismo tebi.
Bog mi reče da ti napišem i njegov odgovor na jedno od pitanja koja si mu postavila, ono: Gdje je on bio, kad sam ga ja najviše trebao?
Bog kaže da je bio na istom mjestu gdje i ja, sa mnom, kao što je bio i sa svojim sinom, ono dok mu je bio na križu.
On je bio baš tu, kao što je uvijek sa svojom djecom.
Nego, da ne zaboravim, mama. Znaš, nitko ne može vidjeti ovo što je napisano, nitko osim tebe. Za bilo koga drugoga, ovo je obični prazni list papira.
A sada, moram vratiti Bogu njegovu olovku.
Potrebna mu je da napiše još imena u Knjigu života.
A večeras, ja ću sjediti za stolom s Isusom, na večeri. Siguran sam, hrana će biti slasna.
Uh, umalo ti zaboravih reći. Mene više ništa ne boli. Od raka nema više ni traga. Sretan sam jer ne moram više podnositi bol, a ni Bog ne mora više gledati kako se patim.
A sada, on zove svoga anđela k meni. Anđeo kaže da je ovo pismo "posebna dostava”.
A, što kažeš sada na to?
Potpisujemo se, s ljubavlju
Bog, Isus i ja
< Sporočilo je popravil smrka -- 25.10.2008 20:42:48 >
|
Ringaraja.net uporablja piškotke z namenom zagotavljanja spletne storitve, oglasnih sistemov in funkcionalnosti, ki jih sicer ne bi mogli nuditi.
Več o tem
Natisni
